Sport - najvažnija sporedna stvar na svijetu

Disclaimer: Sve što izjavim u ovom postu isključivo je moje i samo moje mišljenje. Ako se sa njim ne možete ili ne želite složiti savjetujem vam da preispitate svoj bitak i smisao postojanja na ovom planetu. P. S. Nemojte ni slučajno ovo shvatiti ozbiljno.

Sport – najvažnija sporedna stvar na svijetu

Prvo želim razjasniti par stvari. Veliki sam ljubitelj sporta. U svojih nešto manje od 20 godina iskustva bavljenja, ali i gledanja svih vrsta relativno popularnih sportova na svijetu (pod svih mislim na ragbi, bejzbol, skijaško trčanje, biciklizam… da, svih) smatram da sam skupio dovoljno znanja kako bi ponajprije sam sebi, a onda i vama, jednom zauvijek odgovorio: Koji je sport najbolji i najzanimljiviji za bavljenje, a potom i gledanje na malim ekranima? U svoju malu top listu odlučio sam staviti 10 sportova koji zadovoljavaju kriterije:

a)      velikog broja sportaša diljem svijeta

b)      velikog broja fanova

c)      činjenice da sam pratio određen sport neko vrijeme

O ESPN-ovom istraživanju:

Nadalje, u ovom postu dosta često ću se referirati na istraživanje koje je za ESPN provela grupa istraživača sastavljena od sportskih trenera, sportskih novinara i samih sportaša kako bi proučili 60 najutjecajnijih sportova na svijetu i dali odgovor na pitanje: Koji je sport najteži za bavljenje? Svaki se sport ocjenjivao u 10 kategorija (potrebna snaga, izdržljivost, fleksibilnost, taktičko razmišljanje itd.). Svaki od ispitanika, a tu govorimo o pravim profesionalcima, morao je dodijeliti ocjenu od 1 do 10 za svaku od 10 kategorija u kojima se ovih 60 sportova proučavalo. Po njihovom mišljenju pokazalo se da je najteži sport na svijetu boks, sa 72.375 od maksimalnih 100 bodova. Zanimljivo, ali boks nije dobio najveće ocjene niti u jednoj od 10 kategorija, ali je zato u svima bio pri vrhu ljestvice.

Svoju litaniju počinjem od rednog broja 11…

11. Biciklizam

Da, biciklizam. Mislim da niti jedan sport na kugli zemaljskoj nema takvu negativnu korelaciju između svoje težine u smislu bavljenja istim i količine zanimljivosti za prosječnog gledatelja. Prema gore navedenom ESPN-ovom istraživanju, biciklizam je stavljen na 20. mjesto najtežih sportova na cijelom svijetu. Gubio je bodove za potrebnu fleksibilnost, agilnost i „hand-eye“ koordinaciju, ali je zato najviše bodova od svih dobio za potrebnu izdržljivost, čak 9.63. Takva izdržljivost, osim nadprosječne genetske predispozicije za bavljenje tim sportom, uvjetuje i konstantne mukotrpne treninge koji uključuju višetjedne treninge u planinama ili boravak u barokomorama kako bi povećali broj crvenih krvnih zrnaca. Crvena krvna zrnca su stanice koje se nalaze u krvi (duuuh!), a njihov jedini zadatak je da na sebe vežu kisik kojeg zatim provode do svih stanica u tijelu. Što ih je više, više se kisika može prenijeti, a time sportaš osjeća manji umor u mišićima. I najvećem laiku, biciklizam će se činiti kao izvrstan rekreativan sport. On to stvarno i jest i po tome se vrlo vjerojatno nalazi na vrhu ljestvice najpraktičnijih rekreativnih sportova. Omjer mogućnosti ozljede u odnosu na pozitivan, a efikasan kardio trening je po mom mišljenju veći čak i od trčanja (stradavaju koljena ako se trči po tvrdoj podlozi, čak i rekreativno) te recimo plivanja. Naravno, pod malu mogućnost ozljede uzimam u obzir činjenicu da vas pri vožnji ne pregazi šleper „Peveca“. Nadalje, biciklizam je olimpijski sport, popularan u cijelom svijetu. Najznačajnije utrke voze se u Francuskoj (Tour de France) i Italiji (Giro d`Italia) što će reći da je ovaj sport najviše traga ostavio u Europi. Za profesionalnog biciklista ovaj je sport odličan. U njemu ima novca, a ako ste dobri poput Lancea Armstronga trud vam se može višestruko vratiti (u obliku nagrada i priznanja). No, nažalost, ako ste gledatelj, dosada je nešto što će vas na kraju priče, koštati života. Na TV-u ili uz stazu ovaj sport ne nudi apsolutno nikakvo uzbuđenje. Prateći prijenos, sve se svodi na 20ak biciklista (mislim na prvu grupu, koju kamera najčešće prati) koji repetitivno okreću pedale nadajući se kako će protivnik svoje okretati sporije. Jedina zanimljivost vezana uz ovaj sport su padovi, no nažalost, moderne tehnologije i sustavi zaštite donijele su to da se rijetko kad netko pri padu ozljedi.

Smislenost bavljenja: 7/10

Zanimljivost praćenja: 2/10

Presuda: Jedan od najzdravijih sportova, manje ocjene zbog činjenice da je na profesionalnoj razini težak i zahtijeva dozu dobrih gena za izdržljivost te ulaganja u skupe pripreme i bicikl. Zanimljivo samo kada biciklisti padaju, po mogućnosti u što većem broju.

10. Alpsko skijanje

Spuštanje niz zaleđenu padinu na dvije daske brzinom od 140 km/h noseći kacigu i homoerotično odijelo… Ahh, skijanje. Karikirano gledajući to je to. Naravno da su stvari zapravo nešto drugačije, ali skijanje je u principu opasan sport. Jer, budimo realni, spuštajući se tolikom brzinom niz zaleđenu padinu čak se i u tenku ne bi osjećao sigurno. A, eto. Ljudi to rade kako bi zabavljali nas. Da, statistički gledano, preveliki postotak skijaša se pri alpskom skijanju ili:

a)      teško ozlijedio

b)      teško ozlijedio te morao prekinuti karijeru

c)      poginuo

U jednom istraživanju o kojem sam nedavno čitao pronašao sam zanimljiv podatak da je od 1991. do 2003. samo u SAD-u zabilježeno 469 smrtnih slučajeva na alpskim padinama koje su direktno uzrokovane nesrećama pri skijanju ili snowboardanju. 60% tih smrti uzrokovano je sudarima s drvećem, 10% sudarima s drugim ljudima, a ostatak od 30% na razne druge nesreće. Naravno, ovaj podatak odnosi se na rekreativne skijaše, no svejedno, mislim da na svijetu ne postoji sport koji se može pohvaliti takvom negativnom statistikom. Osim što je opasan, skijanje je i dosadan sport. Ako u priču nisu uključeni naši skijaši, gotovo da nema smisla pratiti skijaška natjecanja u FIS kupu. To je sport u kojem se svi spuštaju niz istu padinu, prolazeći kroz ista vrata na skoro pa identičan način. Neki to rade bolje, brže i preciznije i pobjeđuju te za 0.01 sekundu. Skijaš no.1 brži je od skijaša no.2 za 0.01 sekundu. On osvaja zlato, ti osvajaš srebro. On osvaja mnogo novaca, ti osvajaš mnogo novaca podijeljeno s otprilike dva. On dobiva naslovnicu, ti dobivaš pet redova… I tako dalje, i tako dalje. Sada će mnogi reći, ali zar to nije isto kao u atletici, plivanju ili Formuli 1. Protivnik te pobjedi za 1 stotinku; on je heroj ti gubitnik. Ne, nije isto. 100 metara u atletici, plivanju ili na cesti je uvijek 100 metara. 1924. 100 metara je iznosilo 100 metara, a poprilično sam siguran da će i 2016. 100 metara iznositi – sto metara. Stvar je usporedbe. Kad Usain Bolt pobjedi u utrci sa jednom stotinkom prednosti, taj se rezultat osim u toj utrci boduje i općenito. Tada vrlo često možete čuti rečenice poput: „Rezultat Michaela Phelpsa ili Usaina Bolta treći je rezultat sezone i 12. svih vremena.“ To onda dobiva na svojoj težini. Usain Bolt je u ovom mojem zamišljenom slučaju, 12. najbrži stometraš SVIH VREMENA. Kada Bode Miller pobijedi u Adelbodenu, on je prvi u Adelbodenu te i te godine. Druge će godine vremenski uvjeti biti drugačiji, staza drugačije postavljena, a time rezultat neće imati svoj značaj. Skijanje se svodi na puko osvajanje bodova. Nije važno s kolikom si prednošću ušao u cilj, jer će ti i tri sekunde, kao i tri stotinke, donijeti 100 bodova. Skupljanje bodova… Gdje sam to već negdje čuo?

Smislenost bavljenja: 5/10

Zanimljivost gledanja: 5/10

Presuda: Skupa oprema i skupi treninzi koji u nedostatku zaleđene planine, mogu biti tisućama kilometara daleko od kuće. A i spuštanje niz padinu brzinom od 140 km/h nije baš smislen način završetka nečijeg života. Nezanimljiv, repetitivan sport, osim kada imate predstavnika u disciplini.

9. Vaterpolo:

Igra se u vodi pa sukladno tome najveću tradiciju bavljenja, ali i praćenja ovog sporta imaju mediteranske zemlje, zajedno s ponekom drugom mnogoljudnom zemljom u svijetu (SAD, Australija, Kanada, Mađarska, Njemačka). Vaterpolo je izuzetno težak sport koji od igrača prije svega traži ogromnu fizičku pripremljenost. To je sport u kojem moraš zabiti gol dok te protivnički igrač pritom povlači, gura, drži, potaplja. Nerijetko, obrambeni igrači poslužit će se i nesportskom udaranju u genitalije (svi muškarci koji ovo čitaju se primaju za genitalije), štipanju (ženskasto, ali omiljeno i među dečkima) te držanju i navlačenju za kupaće gaće. Zatim, nakon što napadačka ekipa prođe tu torturu i završi svoj napad, ona mora plivati na drugu stranu brzinom profesionalnog plivača i gore navedenu taktiku primijeniti na svom protivniku. Sve to možda je uzrok činjenici da vaterpolo u svijetu i nije previše popularan. U zadnjih desetak, dvadeset godina na vrhu se konstantno izmjenjuje nekoliko momčadi i reprezentacija s višegodišnjom tradicijom. Stoga se ovaj sport gleda i prati isključivo u tih par zemalja, uključujući i našu. Vaterpolo je sport vrlo sličan rukometu. Razlika je jedino u tome što se igra u vodi i što malo više od izražaja dolazi timska igra. Kada bi zanimljivost njegovog gledanja morao opisati u nekoliko rečenica to bi izgledalo ovako. Vaterpolo je za kameru (zbog tehnologije podvodnih kamera koje „gledaju“ sve nesportske, ali najsmješnije poteze) veoma zanimljiv sport koji sveukupno traje nešto manje od sat vremena (4×8 minuta). Brze akcije limitirane vremenom, snažni momci koji se hrvaju u vodi i poneki topovski udarac koji rezultira pogotkom daju ovom sportu brzinu i eksplozivnost. Nažalost, sport je limitiran u svojoj različitosti; za previše akcija dobivamo dojam kao da smo ih već nekoliko puta vidjeli.

Smislenost bavljenja: 6/10

Zanimljivost gledanja: 6/10

Presuda: Utakmica kratko traje, pa ako je i dosadno, brzo prođe. Manje ocjene za smislenost jer ne preferiram sportove u kojima se štipanjem i podlošću dolazi do pobjede.

6. Tenis

Tenis je sport veoma duge povijesti. U počecima je bio rezerviran za imućnije dok danas svaki manji grad ima tenisko igralište koje mogu koristiti svi. Za bavljenje je potrebno nekoliko teniskih loptica, reket i mreža postavljena na odgovarajuće igralište. Prema ESPN-ovom istraživanju to je 7. najteži sport za bavljenje. Profesionalnom tenisaču sport je zasigurno zanimljiv, iako je težak. Bavljenjem tenisom može se zaraditi, posebno ako ste jedan od 100 najboljih tenisača po ATP ljestvici. Igra se po cijelom svijetu i gotovo svaki kontinent, izuzev Antarktike i Afrike ima jedan vrhunski, prestižni teniski turnir. Njegova raširenost i popularnost uzrokuje to da većina zemalja na svijetu ima barem jednog vrhunskog tenisača ili tenisačicu što potencijalnim gledateljima pruža dodatnu satisfakciju pri praćenju ovog sporta. No je li to stvarno istina? Moje mišljenje je da nije. Tenis je u globalu poprilično dosadan sport za gledanje. Da, istina, tehničke mogućnosti današnjih HD i High speed kamera dovele su vizualni izgled ovog sporta na visoku razinu. But still, ovaj sport je u svojoj srži poprilično dosadan iz nekoliko razloga. Prvo, nije ograničen vremenom. Ako završi prebrzo ili pak potraje predugo to znači samo jednu stvar – nezanimljivost. Naime, mečevi ispod jednog i pol sata označavaju glatku pobjedu u dva seta. Za što se svi možemo složiti da je besmisleno gledati. S druge strane, mečevi koji traju predugo, pet setova (i još bez tie-breaka), mogu se protegnuti na više od 5 (pet, fünf, five, cinco, cinq, cingue, pet… PET… da, pet) sati. A pet sati gledanja bilo čega pa bio to najnoviji film Brucea Willisa je do-zla-boga naporno. Nasreću, tu i tamo mogu se dogoditi stvarno zanimljivi mečevi koji traju toliko dugo, ali oni su rijetki poput svibanjskog snijega. Nadalje, tenis je meni osobno jedan od rijetkih sportova koje mi je nemoguće gledati ako ne nastupa naš sportaš (ili par top 5, što je jako, jako mali postotak uzevši u obzir broj tenisača). Koliko god se neki pretrgli u objašnjavanju fizike rotacije loptice, različitih tehnika igranja i udaranja, sve se u biti svodi na to da lopticu prosječno što više puta udariš što dalje od protivnika. I baš taj prosjek i sama statistika donosi nezanimljivost sportu. Naime, jer ako se zna (a zna se) da je Karloviću najjače oružje servis, već nakon prvog seta u kojem statistika pokaže poražavajuću statistiku Karlovićevog servisa gledatelj može 90% biti siguran da Karlović gubi.

Smislenost bavljenja: 7/10

Zanimljivost gledanja: 6/10

Presuda: Zanimljiv sport za igranje, ali je preteško uspjeti zbog formata turnira koji ne tolerira prosječne igrače jer moraš pobijediti sve da bi osvojio smislen broj ATP (i sl.) bodova. Zanimljivo u rijetkim slučajevima obično kraćim od 4 sata igre. Na sreću, to je većina.

6. Odbojka

Možda mnogi neće znati, ali odbojka je sport u svijetu poprilično popularan sport. Popularniji od recimo rukometa ili vaterpola. Igra se na svim kontinentima, osobito visok status zauzima u Južnoj Americi i Europi. Sukladno tome, odbojkaška nacija broj 1 u svijetu jest Brazil, nakon nje došla bi Italija, ali i Rusija, Kina te SAD. Kao što se može vidjeti popularnost i raširenost ovog sporta je velika. Odbojka je jedini timski sport na svijetu kojem je upravo  timska igra najvažnija odlika. Naime, sama pravila sporta nalažu da jedan igrač sam ne može osvojiti poen (osim pri servisu) već mu drugi moraju asistirati. Zbog toga je odbojka vrlo zahvalan sport za svakog rekreativca jer je za pobjedu važan doprinos svakog igrača u momčadi. Upravo zbog toga u odbojci ne postoji izrazitih zvijezda, igrača čije bi usluge plaćali puno više od ostalih kolega u timu. Da, ima majstora svojeg zanata, ali se dvorane prvenstveno pune zbog dobrih timova. Što se tiče gledanja odbojke teško mi je dati neko mišljenje. Istina jest da su ili nevjerojatnom slučajnošću ili genetskom predodređenošću svi odbojkaši, ali i odbojkašice vrlo dobro građeni, visoki i zgodni. Čini li to odbojku gledanijom? Zasigurno da i to nije samo moje mišljenje. Čini li to odbojku općenito gledljivom? Da, u slučaju da ste ili veliki fan odbojke ili veliki fan kluba ili reprezentacije. Običnim laicima odbojka izgleda kao skup jednostavnih, repetitivnih akcija s jedne i blokiranja s druge strane. Ona postaje nezanimljiva u onom trenutku kad se sukobe jedna vrlo jaka i druga slabija momčad. Ali u kasnijim fazama turnira, kad su razlike u kvaliteti manje, gledamo dinamičnu odbojku u kojoj se čak jednu minutu mogu izmjenjivati napadi jedne i druge ekipe. Bacanja, blokovi, požrtvovnost… Situacije kad igrač lovi loptu negdje oko prvog reda gledališta i vraća u protivničko polje. Uz dobre guze, to je draž odbojke. Prema ESPN-ovom istraživanju odbojka dijeli 20. mjesto s još par sportova. Još jedna od njenih posebnosti je ta što je ovo jedan od rijetkih sportova koji je podjednako zanimljiv i gledan u muškoj i ženskoj konkurenciji.

Smislenost bavljenja: 7/10

Zanimljivost gledanja: 6/10

Presuda: Svaka karika u momčadi je važna. Manje ocjene zbog činjenice da se uspjeh previše novčano ne nagrađuje. Zanimljivo u rijetkim trenucima i ako se sastanu podjednake ekipe.

6. Rukomet:

Sport stilom veoma sličan vaterpolu. Popularan ponajviše u Europi, uz par izvan europskih iznimaka (Tunis, J. Koreja). Rukomet je timski sport koji daje određenim igračima mogućnost da se istaknu i postanu jako cijenjeni i prepoznatljivi. Kao i u vaterpolu igrači vrlo često bivaju žrtve nesportskih poteza. Unatoč tome, fizičke predispozicije za bavljenje rukometom nisu neki uvjet. I niski i visoki i snažni i sitni (ali brzi) igrači često postaju najveće zvijezde svojih klubova i reprezentacija. Korištenjem posebnog ljepila koje čini loptu lakšom za držanje i kontroliranje, ovaj je sport jedan od rijetkih koji u tako velikoj mjeri pomaže svojim igračima. Nažalost ili na sreću, rukomet je sport koji prečesto ovisi o odlukama sudaca. Gledajući ga, znao sam dobiti dojam da se za dva ista prekršaja ne dobivaju jednake kazne, kao i da suci prečesto tokom utakmice mijenjaju svoj kriterij, što je najveća greška koju mogu napraviti. Iako sam sport obiluje mnogim varijacijama, napadačkim rješenjima, lijepim potezima i akcijama one su nerijetko tek šlag na torti. Torti koja se sastoji od individualnih akcija koje u suštini uključuju probijanja ili udarac iz daljine. Osim toga, u ovom je sportu golmanska uloga zaista previše naglašena te se često iz golmanske statistike prije viđenja samog rezultata može iščitati pobjednik. Pridonosi li to nužno manjoj zanimljivosti sporta? Nikako. Po mojem mišljenju, osjećaj kada golman obrani brzu kontru igraču koji sam ide na njega, ponekad je ravan pobjedi omiljenog tima. Tehnologija je na naše televizore donijela jedan sasvim drugačiji rukomet nego što se gledao prije par godina. HD kamere i High speed kamere često pokazuju finese i sitnice koje oko u početku ne vidi. Zato je to zasigurno jedan veliki plus zanimljivosti praćenja ovog sporta. No, ipak, ovaj tvrdi, muški sport svoj puni naboj prilikom gledanja dobiva isključivo kada nastupa momčad za koju vi navijate. Iz vašeg kuta gledišta, u ostalim situacijama nedostaje mu eksplozije oduševljenja zbog obranjene lopte ili topovskog udarca sa 10 metara. Zato što se indiferentni.

Smislenost bavljenja: 7/10

Zanimljivost gledanja: 6/10

Presuda: Sport u kojem ja lagano uspjeti jer ne zahtijeva nikakve posebne fizičke predispozicije. Jedan od rijetkih sportova koji pomaže igraču preko nekih, za mene, tolerantnih granica. To je za igrače dobro. Manje ocjene jer je popularnost globalno, malena. Zanimljiv za gledanje samo kad u njemu ima žara, naboja i emocija.

4. Hokej:

Brz, agresivan, timski sport s jasno definiranim pravilima koje suci u velikoj većini slučajeva vrlo dobro interpretiraju. Prosječan gledatelj zbog toga dobije dojam da se ne mora previše osvrtati na suce te jednostavno uživati u igri. Igra se u cijeloj Europi, Sjevernoj Americi i Rusiji te je u svakoj od zemalja jedan od najpopularnijih sportova. Igrači su vrlo dobro plaćeni, a u zemljama s kulturom igranja hokeja (poput SAD-a i Kanade) oni najbolji su cijenjene sportske zvijezde. Navijači obožavaju hokej jer je to sport u kojem se konstantno nešto događa. Ujedno, hokejaška utakmica se rijetko prekida. Ti prekidi događaju se kod težih faulova, ali i to tek nakon što napad završi. Pravilima se potencira napadačka igra (zabranjeno ispucavanje pločice), a do neke mjere dopušteno je potući se s protivnikom. Omiljeni lajtmotiv velikog broja hokejaša je nedostatak barem jednog zuba što je mnogima poslužilo kao zaštitni znak prilikom reklamiranja proizvoda i slično. Zbog činjenice da se igra rijetko zaustavlja i da se igra na ledu (ono sklizavo, da) hokej je prema ESPN-ovom istraživanju zasluženo zauzeo drugo mjesto najtežih sportova na svijetu. On je dinamičan i zabavan, a ako ste fan grubosti – pravi izbor za vas. Što je zanimljivo spomenuti, ja ne znam je li to subjektivno ili ne, ali osobno, hokej je sport koji ne gubi na draži kada se prati naš Medveščak ili pak dvoboj momčadi iz Amerike. Ali, tko će ga znat. Jedini minus gledanju hokeja jest činjenica da je pak ili pločica (obzirom da je veoma mala) teško zamjetljiva u nekim situacijama i gužvama. Nažalost, to ponekad oduzima televizičnost hokejaškoj utakmici budući da se hokej ipak vrti oko toga tko će tu malu pločicu ubaciti u protivnički gol.

Smislenost bavljenja: 6/10

Zanimljivost gledanja:  8.5/10

Presuda: Igrač hokeja vjerojatno će ostati bez zuba. Vrlo vjerojatno će morati pokazati i svoje šakačke sposobnosti. Zanimljivost sporta za gledanje je visoka pod uvjetom da vidite gdje je mali, crni pak.

4. Košarka:

Dinamičan sport veoma popularan u cijelom svijetu, osobito u SAD-u i Europi. Jedna od glavnih odlika ovog sporta, ono što ga čini brzim i zanimljivim je kao i u vaterpolu, vremenom ograničen napad jedne i druge momčadi. Za razliku od vaterpola gdje napad može trajati najviše 30 sekundi, u košarci je on ograničen na 24 sekunde, što je u početku bilo odlika samo američke, NBA lige. Naime, europske lige, ali i internacionalna natjecanja koristila su vrijeme napada od 30 sekundi što je američkim košarkašima na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama ponekad stvaralo probleme (iako su se konstantno žalili da ih to smeta, od OI-a u Barceloni 1992. do OI-a u Ateni 2004. godine SAD nije izgubio košarkašku utakmicu). 2000. godine FIBA (Međunarodna košarkaška organizacija) uvodi 24-sekundni napad i na taj način uvodi reda u standardizaciju košarkaških pravila. Mnogi fanovi košarke, često će reći kako se u NBA ligi za razliku od europskih liga igra brža, bolja i zabavnija košarka. Moja iskustva donekle se slažu s tim. Relativno donedavno kraći napad ih je tjerao na brža i efikasnija rješenja. S druge strane, razlog možda većem broju koševa po utakmici može se osim u za dvije minute duljoj četvrtini (12 minuta u NBA-u) tražiti i u činjenici da se u NBA-u puno više misli na zabavljanje publike, atraktivnost i imidž nego na čvrstu obrambenu igru kakva se njeguje u Europi. Nadalje, mislim da će se svi više složiti kako veći broj crnih košarkaša u NBA-u pridonosi zanimljivosti same lige jer su upravo oni ti koji najčešće priređuju najbolje showove (zakucavanja, alley oop, itd). Dovraga, pa stereotip prema kojem bijelci u prilici za zakucavanje uvijek idu na polaganje ne stoji već godinama u glavama svih fanova košarke. Isto tako, svi veliki košarkaški šoumeni uvijek su bili Afroamerikanci: Jordan, Rodman, Magic Johnson, Shaquille O`Neal i Bryant… Sve redom vrhunski igrači, košarkaši koji su punili dvorane. U svakom slučaju ta showmenska razlika između europske i američke košarke me uvijek intrigirala. U Europi se ide na rezultat, pa će većina košarkaša umjesto riskantnijeg zakucavanja ići na polaganje. U SAD-u se osim pobjede ujedno cijeni i zabava koju košarkaš priušti ljudima koji su došli na utakmicu. Možda je to jedan od razloga zašto je u američkim arenama zabavnije od europskih, a da ne govorim o našim – domaćim. Košarka je, od svih gore navedenih sportova s loptom najraširenija, najzabavnija i najviše od svih varira potezima i atraktivnošću koju prosječan gledatelj želi gledati. Ako u taj koš (koš, kuiš, kao, koš u košarci) stavimo i odlične, atraktivne igrače, majstore posla kojim se bave, a ujedno i pomalo lude, nabrijane showmene poput nekad davno Dennisa Rodmana dobivamo sport koji će svatko rado gledati. U dvorani ili na TV-u košarka je objektivno gledajući zabavna. Posebno u svojoj američkoj inačici. Jedini razlog tome što ja osobno ne volim košarku, posebno ako ju pratim na nekom natjecanju dan za danom, je taj što mi se nakon prosječno 200 koševa po utakmici svaki sljedeći počne činiti već viđenim i nezanimljivim. Isto tako, ponekad me frustrira činjenica da lopta jednostavno ne želi ući u koš u dva potpuno ista šuta upućena s istog mjesta od istog igrača. Dobivam dojam da je obzirom na činjenicu da je koš malen, uzak, a lopta taman toliko velika da kroz njega prođe, na svaki koš utječe sreća. Jednom lopta uđe, a drugi put leptir zamahne krilima u Indoneziji… I lopta se zavrti po obruču i isklizne van… Grrr, poludim na to. Daje li to zanimljivost igri? Definitivno, ali ja sam jedan od onih tipova koji bi svaki odlično izveden napad, kontru ili dodavanje nagradio bodom. 1:0. Odmori se, zaslužio si.

Smisao bavljenja: 7/10

Zanimljivost gledanja: 7.5/10

Presuda: Visina je važna, ali nije uvjet. Uspjeti je lakše od svih ostalih timskih sportova zbog globalne popularnosti, a manje konkurencije od npr. nogometa. Zanimljivo zbog dinamike i brzine sporta uvjetovane pravilima i koncentracije zabavnih igrača „šoumena“.

3. Atletika:

Kraljica svih sportova, atletika. Uopće je besmisleno pričati o tome u kojim je zemljama popularna budući da nema zemlje na svijetu koja nema barem jednog vrhunskog atletičara u nekoj kategoriji. Moto Olimpijskih igara, „brže, više, jače“ zasigurno je konstruiran gledajući atletiku. Uživanje u svim tim postignućima vrhunskih atletičara ponekad običnog gledatelja može ostaviti bez daha. Bez obzira na činjenicu je li atletičar Hrvat ili Jamajčanin, kada otrči ili preskoči svjetski rekord čovjek osjeti ponos. Ponos zbog činjenice da su granice koje je jedan sportaš prije postavio lako savladive. Nažalost, olimpijski i svjetski pobjednici i rekorderi stvarno su rijetkost. Za bavljenje atletikom potrebna je ogromna genetska predisponiranost, marljiv rad i konstantno zalaganje. To u sebi ne nose svi, pa je stoga pritisak na jednog atletičara često puta prevelik. S druge strane, atletika je sport koji novcem i slavom izdašno nagrađuje svoje pobjednike i rekordere. Svaki od rekordera, zajedno sa svojim rezultatom upisan je u povijest. Pa čak i ako se taj rekord obori, vrlo vjerojatno je da će ga ljudi zapamtiti. Posebno ako se održao neko dulje vrijeme, čak i do par godina. A to je ono neprocjenjivo, ono što tjera ljude na bavljenje tim sportom. Što se tiče gledanja, atletika je izuzetno televizičan sport. Natjecanja u raznim disciplinama održavaju se na velikim stadionima, pravim gladijatorskim arenama. Sve to odvija se u isto vrijeme, različite discipline na različitom dijelu stadiona. Fan atletike na stadionu može usmjeriti svoj pogled gdje želi jer nije limitiran jednim događajem. S druge strane, režiser TV prijenosa ima veći izbor u odabiru najzanimljivijih natjecanja; a posebno emocija i situacija. Uzevši to u obzir, ali i činjenicu da nove tehnologije i tehnološka dostignuća približavaju atletiku na jedan sasvim drugačiji, potpuniji način nego prije, mogu zaključiti da je atletika jedan od najzanimljivijih sportova za gledanje na TV-u.

Smislenost bavljenja: 6/10

Zanimljivost gledanja: 9/10

Presuda: Fizičke predispozicije su must, što je loše. Velike nagrade u obliku novca, slave i prestiža u obliku rekorda i nagrada donekle to uravnotežuju. Zanimljivo za gledanje jer niste usmjereni na samo jednu stvar.

2. MMA (Mixed Martial Arts)

Zašto je MMA najzabavniji sport na kugli zemaljskoj? Zato što je prividno opasan, dinamičan, svaki put drugačiji i najveća maštarija svih mladića i djevojaka moje generacije koji su krali roditeljima novac, prodavali omiljene igračke, umiljavali bakama i djedovima samo kako bi dobili novac koji su onda bezglavo utukli u videoigre naše mladosti – Tekken i Mortal Kombat. MMA po prvi puta uživo i za pravo kombinira sve ono što smo nekad mogli samo igrati. Uzima borce iz različitih federacija, različitog stila borbe, različite visine i težine samo kako bi jednom zauvijek riješili onu staru; da se potuku Yoshimitsu iz Tekkena i Liu Kang iz Mortal Kombata, tko bi pobijedio? Da, upravo je to smisao MMA. Upravo su najbolje, najzanimljivije borbe one u kojima se niski, mršavi thai boksač bori protiv 2.1 m i 150 kg teškog boksača. Tko će pobijediti? Takve se stvari u principu nikada ne mogu pogoditi i zato je svaki meč ultimativno, novo iskustvo. Manjim rukavicama nego u boksu, izgledom ringa koje onemogućuje prekidanje meča zbog zaplitanja u konopce, ali sa jasno definiranim pravilima, borcima ne preostaje ništa drugo nego predstavljati svoj stil, iznenaditi protivnika, nokautirati ga… Jedan od rijetkih sportova kod kojeg mi nije važno tko nastupa i koju zemlju predstavlja. On je predstavnik samog sebe i stila kojim se bori. On će učiniti sve da nam dokaže da je upravo capoeira najbolji borbeni stil koji postoji. I to je ono što u ovom sportu ostavlja bez daha…

Smislenost bavljenja: 6/10

Zanimljivost gledanja: 10/10

Presuda: Dobivate po glavi. Samo po sebi besmisleno. Ako to možete podnijeti, i uz određen talent i volju, možete daleko dogurati. Najzanimljiviji od svih sportova. Krvavo, zabavno i svaki put drugačije.

1. Nogomet

HA. Kako ste samo mislili da će ovaj popis proći bez najvažnije sporedne stvari na svijetu. Ne može. Jer osim činjenice da je ovo najrašireniji sport na svijetu (nešto slično igraju i Eskimi) to je i najzanimljivija igra ikad osmišljena. Što nogomet čini tako divnim za igranje i za gledanje? Po meni, prvo i najvažnije, nogometna momčad sastoji se od 11 igrača od kojih svatko ima posebno mjesto i poseban značaj u timu. Brzi ste na refleksima, bit ćete golman. Dobri ste s obje noge i ne pucate pod pritiskom, bit ćete napadač. Agresivni ste i grizete kao da doma nemate što za jest, bit ćete zadnji vezni. Za svakoga ponešto, običan čovjek će u nogometnoj momčadi naći svoje mjesto. Uvijek ste dobivali petice iz matematike, ne pijete alkohol, a ni cure se baš ne bacaju na vas. Bez brige, bit ćete odličan „waterboy“. Slično kao i MMA, nogomet je borba stilova i taktika, posebnosti jedne i druge momčadi. Sve to izraženo mnogo, mnogo više nego u ostalim timskim sportovima. I zato ga toliko ljudi obožava. Vrlo je čest slučaj da se fanovi sukladno svojim životnim preferencijama i osobnošću poistovjećuju s momčadima koje im odgovaraju. To je nešto nevjerojatno, ali istinito. Pogledajte svoje prijatelje, kolege ili susjede. Pitajte ih za koji klub navijaju, a onda proučite njihovu osobnost. U nekim slučajevima napadački Barcelonin stil poistovjećivat će se njihovom agresivnijom, napadačkom osobnošću. Tako imam prijatelja koji je veliki fan F.C. Barcelona. Kakav je po osobnosti? Rezerviran, ali nametljiv. Fokusiran, a agresivan. Baš kao i igra omiljenog mu kluba. U onim slučajevima kada se osobnost momčad neće slagati s promatranim primjerkom to će također nešto značiti. Odnos će biti dijametralno suprotan, reflektirati možda ono što bi oni htjeli biti. Za to mi je primjer jedan drugi prijatelj, veliki fan Portugala i portugalskih klubova. Tko bolje prati ovaj sport, znat će da je glavna odlika portugalskih klubova napadačka igra s jednim, opasnim napadačem i brzim prodornim krilima. Naglasak je na lepršavosti i atraktivnosti igre. Sve ono što taj moj prijatelj po osobnosti nije (no ne znači da neće biti jednog dana). Što je najvažnije, poznavajući ga dulje vrijeme, ja sam siguran da upravo takav; otvoren, bezbrižan, ekscentričan, pomalo agresivan želi biti.

Nadam se da ovom svojom teorijom nisam previše otišao u filozofiju i da sam vas barem malo zamislio i natjerao da gledate svoje poznanike kroz tu prizmu. Pa sami donesite svoje mišljenje. Nogomet je sport u kojem je teško uspjeti. Konkurencija je ogromna te se u sve što radite treba uložiti ogroman trud. Ono što je pozitivno je to što je nogomet svoje najbolje nagrađuje najvećom količinom novca od svih sportova. Nažalost, najgora stvar u svemu tome je što nogomet i svoje mediokritete nagrađuje ogromnim transferima. Tako dolazimo do apsurda da je Maradona prije nekih 20ak godina na vrhuncu svoje karijere iz Barcelone prodan Napoliju za iznos od nekih 7 milijuna funti. Da je igrao u današnje vrijeme, ta brojka bila bi barem deseterostruko veća. Biti nogometaš odlično je zanimanje (neki kažu da vas manekenke vole, čak i ako baš niste neki igrač), a kakav je nogomet kada ga se mora gledati? Iako nema tu dinamiku jednog hokeja ili pak košarke, nogomet je sport koji obiluje varijacijama, potezima i majstorijama koje ostavljaju bez daha. Korištenjem modernih tehnologija prati se čak i broj pretrčanih kilometara svakog igrača na utakmici. Nedavno je uvedena mogućnost gledanja pojedinih nogometnih utakmica u 3D tehnologiji. U svakom slučaju, uz dobrog režisera prijenosa, nogomet može postati veoma zanimljiv svakome tko mu pruži priliku. A što je s bivanjem na stadionu? To je jedna sasvim druga priča i jedan sasvim drugi dekor. Za neke navijače, nogomet je religija.

Smislenost bavljenja: 9/10

Zanimljivost gledanja: 9/10

Presuda: Svi vas vole i cijene čak i ako niste isuviše dobri ili popularni. Zarada je najveća od svih sportova. Ujedno, za svakog se može naći mjesto u momčadi, pa genetika nije uvjet. Zanimljivo zbog modernih tehnologija, ali i svega ostalog što uz nogomet ide.

I stigoh do kraja. Nadam se da sam vam ovim tekstom približio određene sportove te vas barem malo potaknuo da o njima razmišljate. Također, svjestan sam činjenice da nisam obradio još dosta zanimljivih sportova, ali mislim da kad bi stavio i rugby, baseball, gimnastiku, automobilističke sportove listi nikad ne bi bio kraj. Jer čim ubaciš jednog, moraš stavit još tri druga. Tako je bilo i s ovom listom. Počela je sa 5 sportova, pa onda na 8, pa 10 i na kraju 11. Nadalje, sve što vas u vezi ovog teksta zanima ili vam nije jasno želim da mi priopćite u komentar ispod posta. Jedino što želim je da ovim tekstom nitko ne ostane uvrijeđen (jer sam rekao nešto loše protiv sporta kojeg voli) jer stvarno smatram, a to može biti i zaključak ovog svega, da je sport, svaki sport plemenit i dobar. Riječ je samo o ljubavi prema nečemu i osobnim preferencijama. Tako da, koji god sport da odabrali ili se njime bavili on za vas čini ili će činiti dobro.

Do čitanja, random42

Togo banned from next two Africa Cup of Nations

Kada sam ovu vijest pročitao na hrvatskim portalima mislio sam da je 1. April ove godine na naše prostore stigao nešto ranije. “Ono, haha… Dobra fora.” Ali, ipak, pošto moram vjerovati prosječnom hrvatskom novinaru (jer se nadam da ću i ja jednog dana biti na tom mjestu) odlučio sam situaciju malo provjeriti.

Uglavnom, tražeći informaciju bespućima Interneta naletio sam na britanski Guardian koji je rečenicu iz naslova zalijepio na svoj članak o togoanskoj kazni. “Čovječe, pa to je istina”, mislim si ja.  Kao što mnogi već znaju, par dana prije početka natjecanja angolski pobunjenici otvorili su vatru na autobus s togoanskim igračima pri čemu je poginulo troje ljudi (pomoćni trener reprezentacije, vozač i glasnogovornik). Togoanska reprezentacija dugo je razmišljala hoće li se povući s prvenstva što je na kraju, na nagovor svoje vlade i učinila.

Prvenstvo se odigralo, finale samo što nije započelo. I onda, BUM! Togo je zbog povlačenja s Kupa nacija kažnjen zabranom igranja na sljedeća dva ciklusa ovog prvenstva. Ajde da su dečki odlučili uzeti godišnji odmor, otići na Azurnu obalu, posjetiti pokoji koncert turbofolk zvijezde umjesto igranja na prvenstvu. Ali ne, oni su odlučili odustati od igranja u zemlji gdje su im u terorističkom napadu ubijena tri člana reprezentacije. I to je ono što me ljuti. Umjesto da se kazni onog tko je dao dopuštenje da domaćin bude zemlja u kojoj bjesni građanski rat, oni kazne reprezentaciju Toga jer im je život još uvijek drag i mio.

Možda su trebali istrčati s pancirkama na teren. To bi bilo savršeno. Mislim, čak i da te netko želi ubiti dok igraš, ti si siguran. Kao prvo, trčiš po terenu, pokretna si meta, a s druge strane imaš pancirku. Ak te i pogodi fino se ustaneš, kažeš liku da ga može biti sram i nastaviš dalje zabijati golove. HA! In your face, terrorist shooter.

U svakom slučaju, nadam se da će se Togo žaliti i da će im kazna biti smanjena, ako ne i u potpunosti ukinuta. Jer ona je ništa drugo nego apsurdna.

Do čitanja, random42

Kviz (engl. Quiz show)

Snimljen prema istinitim događajima, film Kviz (engl. „Quiz show“) jedan je od najboljih drama u povijesti američke filmske industrije. Film je snimljen 1994., a 1995. je osvojio brojne vrijedne filmske nagrade poput npr. BAFTA Film Awarda za najbolji adaptirani scenarij. Iste godine bio je nominiran i za Zlatni globus u nekoliko kategorija, kao i za nagradu Oskar u kategorijama za najbolji film, najbolju sporednu mušku ulogu, najbolji adaptirani scenarij te najboljeg redatelja. Radnja filma događa se 1950ih godina u SAD-u te se vrti oko istinite priče o jednoj od najvećih prijevara u povijesti televizije. Ovaj film režirao je Robert Redford, dobitnik nagrade Oskar za film „Obični ljudi“, a od poznatijih glumaca u njemu glume Ralph Fiennes, Rob Morrow (poznat po ulozi u seriji Zakon brojeva koju danas možemo gledati na Novoj TV), John Turturro (meni osobno najpoznatiji po ulozi u prvom i drugom nastavku blockbustera „Transformers“ i „Transformers: Osveta palih“).

1958. godine u SAD-u postaja NBC imala je jedan od najpoznatijih kviz showova u zemlji imena „21“. Ime „21“ označavalo je broj bodova koje je natjecatelj morao osvojiti da bi pobijedio. Glavni protagonist showa u to vrijeme bio je neurotični, neugledni Židov Herbie Stempel (John Turturro). Kviz je bio napravljen tako da se svaki tjedan Herb borio protiv jednog protivnika u igri znanja o pitanjima koja običnom čovjeku mogu izgledati poprilično trivijalnima. Kada sam gledao film, i kada je voditelj postavio neko takvo pitanje, odmah mi je kroz glavu prošla misao da odgovor na to ne može znati nitko. Ali Herbie Stempel je te odgovore znao te je svaki tjedan odlazio kući kao pobjednik. Gledatelji emisije su ga voljeli jer je bio obični čovjek iz puka, bivši vojnik koji je poštenim, marljivim učenjem sakupio cijelo to znanje koje je pokazivao u showu. Kako se Herb tjedan za tjednom pojavljivao u emisiji i iznova pobjeđivao, gledateljima je postao sve manje zanimljiv. Gledanost je padala, a producenti su brzo morali naći novog heroja nacije. Našli su ga u liku Charlesa van Dorena (Ralph Fiennes), pametnog, uglednog i zgodnog sveučilišnog profesora književnosti, tj. asistenta na tom kolegiju. Iako je naoko pošteni, filozofski nastrojeni van Doren u početku odbijao varati do pobjede ipak je poslije prve pobjede popustio. Kako je Charles u početku odlučio biti pošten, producenti pod svaku cijenu tjeraju Herba da krivo odgovori i namjerno izgubi. I to na pitanju čiji je odgovor i više nego dobro znao. Van Doren naoko pošteno pobjeđuje u prvom izdanju showa, iako mu se čini da je pobjedničko pitanje (a time i odgovor) već prije čuo (i jest, još na prvim probama kada ga još nitko od producenata nije kontaktirao). Nakon van Dorenove pobjede slijedi zanimljiva scena. Van Dorena okružuju novinari, producenti i fanovi, a Herb pada u drugi plan. Na slavu naviknutog Herba to je poprilično zaboljelo te se odlučuje osvetiti. Prijavljuje cijeli slučaj okružnom tužitelju. Slučaj zainteresira mladog, pametnog odvjetnika Dicka Goodwina koji do kraja filma, malo po malo, uspije raskrinkati producente i otkriti prijevaru.

Film “Kviz” jedna je od najbolje ispričanih drama u povijesti filmske industrije. Redatelj Robert Redford je koristeći mnogo kratkih scena, zanimljivih dijaloga lišenih patetike uspio uvesti gledatelja u jednu priču koja ne obiluje akcijom poput današnjih „blockbustera“ ali ga zato cijelo vrijeme drži u napetom stanju. Glumci u filmu posebno su dobri. Počevši od Ralpha Fiennesa koji je tako savršeno dočarao ulogu aristokratskog, uglađenog, pametnog Charlesa van Dorena, preko Johna Turturra u ulozi pomalo neuglednog Herberta Stempela. Kod ovog zadnjeg mi se posebno svidjelo to što je u prvoj polovici filma imao ulogu omiljenog junaka nacije koji je ostvario tzv. američki san. San u kojem svatko uz određen trud može postati bogat i poznat. Sam Herb u jednom trenutku kaže: „Televizija je najveći izum od Gutenbergova stroja, a ja sam njena najveća zvijezda“. U drugom dijelu filma, zbog prirode medijskog posla Herbert se pretvorio u običnog, ludog dosadnjakovića kojeg nitko previše ne voli, počevši od producenata showa „21“. S druge strane, Fiennes je u svojoj ulozi dosljedan; on je imao jedan lik koji je morao glumiti kroz cijeli film i to je odradio naprosto savršeno. Zanimljive su mi dileme u njegovoj glavi kada je, pobijedivši u prvoj emisiji, mislio kako je ona namještena, te si je, kako bi se sam osjećao što bolje konstantno morao govoriti: „Zasluženo si pobijedio… Ti si sve odgovore znao.“ Nakon te prve pobjede dospio je na naslovnicu Timesa te u srca svih ljudi u zemlji, a posebno žena. Za razliku od Herba za kojeg je jedan od producenata showa na početku rekao da ima lice za radio, Charles je bio televizičan; kamera ga je obožavala, a njegov istrenirani, akademski rječnik tj. govor upravo onaj dodatak po kojemu se razlikovao od Herba. Kako se film primiče kraju, tako i Charlesove sumnje u ispravnost onoga što radi postaju sve veće. U jednoj sceni razgovora sa svojim ocem gledatelj dobiva dojam kako će Charles u tom trenutku puknuti i reći ocu kako je varao. On to ne čini, ali mu zato govori kako bi rado volio da se vrate ona jednostavna vremena prije nastupa u kvizu, kada je osobno bio najsretniji. Ostali glumci svoje su likove također utjelovili vrlo vjerno. Na prvom mjestu tu je glumac Paul Scofield u ulozi veselog, inteligentnog pisca i Charlesovog oca te David Paymer u ulozi gramzivog, poslušnog i pomalo okrutnog producenta Dana Enrighta. Osobno, jedan od meni najzanimljivijih likova je onaj g. Barrya, voditelja showa „21“. U nekoliko kraćih sekvenci na početku filma vidimo g. Barrya u pripremama za show; kako vježba izgovor, pozdravnu poruku gledateljima i slično. Također, svoju taštinu pokazuje u sceni kada se dere na majstora rasvjete da ovaj put dobro postavi svijetlo jer mu je prošli put nos izgledao preveliko.

Uz to što je film jako zanimljiv sam po sebi on je i dobar pokazatelj budućim novinarima što ih sve može čekati u budućem poslu. Tu nužno ne govorim o tome da se ovakve prijevare događaju svaki dan, ali scene poput onih  u kojima producenti poslušno slušaju želje svojih nadređenih i vlasnika medija mogle bi biti i naša budućnost. Ovaj film u nekim trenucima također pokazuje i svu okrutnost medijskog posla. Doslovno si jedan dan gore, a drugi u potpunosti zaboravljen i možda najgore, šikaniran. Na samom početku filma mi je osobno najzanimljivije bilo gledati par dugih scena priprema prije početka emisije. Kamere se postavljaju, voditelj se uređuje; sve je užurbano ali sinkronizirano. Samo zbog toga ovaj bi film trebao biti omiljen među mojim kolegama.

„Kviz“ mi je veoma svidio iz više razloga. Osim što redatelj vrlo vjerno dočarava atmosferu jednog vremena to je i istiniti film temeljen na, za novinare, zanimljivoj temi. Svaki je glumac (počevši od Ralpha Fiennesa) svoj posao odradio i više nego dobro te svi zajedno doprinose vrlo visokoj osobnoj ocjeni filmu. Jedina mana mu je što nije još duži, jer mi je i ovih malo više od dva sata prebrzo prošlo. Naprosto obožavam ovakve filmove.

 Do čitanja, random42

Kondicija na hajdučki način

Pretražujući hrvatske news portale naletio sam na jednu veoma zanimljivu vijest koja nam stiže iz tabora Hajduka. Naime, bivši igrači Dinama Marijan Buljat i Darijo Jertec stavljeni su na poseban režim treninga jer su odbili potpisati otpisnicu iz kluba. Uz mizernu odštetu, naravno. Mizernu zbog toga što je ta odšteta od 100 tisuća eura još uvijek dvostruko ili trostruko manja od njihove godišnje plaće. Doduše, tada bi dobili odriješene ruke i mogućnost prelaska u neki drugi klub, ali hej… Njima se u Hajduku očito igra. Ili zarađuje neigrajući. U svakom slučaju, dečki su odlučili odbiti otpremninu i ostati u klubu. I tu počinje cijela priča.

Svakog jutra prije nego što prvi ribari izađu na more, Marijan Buljat i Darijo Jertec će trčati. I trčati i trčati. Svakog dana istrčati će 32 kilometra. Šesnaest ujutro i 16 poslijepodne. A to je puno kilometara. Neki ljudi će reći: “Neka, neka. Neka trče. U našoj ligi se ionak premalo trči, a kad i utakmica dobije neki tempo onda većina igrača već u 80. minuti hvata zrak. Bit će to dobro za njih, a time i nas gledatelje.” Naoko, ova ideja o kondiciji na hajdučki način i ne izgleda tako loše. Ne žele ili ne mogu igrati pa neka barem budu fizički spremni. Nažalost, istina je u potpunosti drugačija. 32 kilometra je samo 10 kilometara manje od dionice maratona. Iako bi prosječan maratonac ovu hajdučku dionicu istrčao kao od šale, u potpunosti sam siguran da se nikad ne bi izdignuo iz prosjeka, kada bi kao Marijan i Darijo, to radio svaki dan. Kondicija se ne trenira konstantnim drilom. Kod treniranja kondicije postoji periodizacija; blokovi i ciklusi jačeg i slabijeg treniranja, te razdoblja planiranog odmora. Isto tako, opće poznata je činjenica da svi sportaši nemaju isti kondicijski potencijal. Neki mogu više, neki manje. Da, određenim treningom to se može promijeniti i poboljšati, ali to ne ide u beskonačnost. Pogledajte samo dugoprugaše iz Etiopije i Kenije. Siguran sam da njihova izdržljivost nema nikakve veze s genetikom i okolinom u kojoj su odrasli. Ne ček, ima. Kondicijom na hajdučki način dobivaju se izmoreni, istrošeni i poluinvalidni igrači, a takvi igrači nikome ne služe.

Samo se nadam da ova ludost trenera Reje neće dugo potrajati te da će za dobrobit svih shvatiti da na ovaj način ne možeš ucjenjivati igrače. A ako se to i nastavi, onda će stvarno svima biti jasno zašto je Hajduk tek sedmi na prvenstvenoj ljestvici. Jer njegova struka očito zna najbolje.

Do čitanja, random42

KK Cibona ili kako igrati sa srcem

Zamislite da ste zaposlenik neke tvrtke. Ustajete u 7 ujutro, tuširate se, brijete, doručkujete jaja sa slaninom. Sjedate u auto, putujete na posao. U autu vam svira novi CD Norah Jones i osjećate se baš dobro. Dolazite na posao. Tu su i vaši kolege; sve ih redom pozdravljate. Presvlačite se u radno odijelo i laganim korakom hodate do radnog mjesta. Putem vam neki kolega, inače dežurni šaljivdžija, skine hlačice pa vam se ostatak ljudi na poslu smije. “Ah, taj Tomica”, mislite si vi, “uvijek me oraspoloži”. Navlačite hlačice i baš u tom trenutku pomislite kako je super što tu pošalicu nije vidio vaš šef. Nekoliko sekundi poslije, na posao stiže i on. Vaš šef kojeg jako cijenite i zbog kojeg ste na poslu uvijek spremni davati čak 120 %. U tom trenutku vaš vam šef dobacuje loptu uz autoritetni povik: “Ko zadnji zabije koš, dobiva pet dodatnih krugova oko dvorane.”

Čestitam, vi ste košarkaš Cibone. Zadnji put kad ste vidjeli plaću za svoj trud vani je bilo 30°C, cure su nosile kraće haljine, a koncert U2-a vam je još uvijek bio u kratkoročnom pamćenju. Unatoč tome vi ste marljivo trenirali, igrali te dospjeli među najboljih 16 momčadi košarkaške Eurolige. Stanete i razmišljate o tome: “Pa valjda će nakon ovog pothvata i za nas stići bolji dani”.

I hoće. Ja, Zagreb, Hrvatska i cijeli svijet klanja vam se zbog onog što ste učinili. A učinili ste nas ponosnima. Pokazali ste nam kako je to igrati sa srcem i zbog toga vam hvala.

(izvor:  index.hr)

Do čitanja, random42

ASOT - Top 20 of 2009.

Završetak svake godine za sve ljude koji vole i slušaju elektronsku glazbu znači samo jednu stvar - Armin van Buurenov dvostatni set umiksan od 20 najboljih stvari u protekloj godini po izboru slušatelja “A state of trance” showa. Jeste li glasali za svoje favorite? Ako niste, sada vam je već nažalost prekasno, jer je ova epizoda puštena u eter na Badnjak 24. prosinca. Mišljenja su podijeljena, komentari različiti. Po prvi put je prvu i drugu stvar godine dijelilo samo nekoliko desetaka glasova (toliko o tome da vaš glas nije važan). Na kraju priče pobijedio je Arminov Tuvan i kako je sam Armin u showu rekao, to ga je učinilo veoma ponosnim. Spominjao sam komentare i mišljenja ljudi. Uglavnom, već par dana po Youtubeu čitam litanije ljudi o njihovim favoritima i skoro svi se slažu da Tuvan nije smio pobijediti. Pa se onda pitam - a gdje su onda svi ti ljudi koji su za njega glasali. U svakom slučaju, razočaranih i razveseljenih je svake godine bilo i svake naredne godine će ih biti. Moje je mišljenje da je Tuvan apsolutno zaslužio ovu pobjedu; to je trance kakav je nekad bio, stvar kojoj je predodređeno mjesto vječnih klasika elektronske glazbe. Nadalje, ove godine po mojem mišljenju i nije bilo previše pamtljivih i dobrih stvari pa je u tom moru “dosadnjaka” mogla pobijediti jedna “koja nije trebala pobijediti”.

U svakom slučaju, ASOT top 20 je prestižna top lista koja stvara nove umjetnike, a već poznate izbacuje u zvjezdanu orbitu. Ako vam se stvar nađe u tom društvu znate da kao DJ radite dobar posao. Za kraj vas ostavljam s, meni osobno, tri najbolje stvari iz ovogodišnjeg showa. Riječ je Cerf, Mitiska & Jaren - Beggin` you (AvB remix), Paul Van Dyk feat. Johnny Mcdaid - Home (Cosmic Gate Remix) te već spomenutom Gaia - Tuvan (Gaia je jedan od Arminovih pseudonima pod kojima nastupa). Ironija u ovoj priči je u tome što za Tuvan i Home in the first place nisam glasovao, a sad bi im, da mogu vratiti vrijeme, (damn you time machine) dao osamsto glasova. Tehnički.

Pvd feat. Johnny Mcdaid - Home (CG remix)

 Cerf, Mitiska & Jaren - Beggin` You (AvB remix)

Gaia - Tuvan (original mix)

Do čitanja, random42

Honey… I`m home

Kaže naš predragi Ivo svojoj Mirjani i vrati se na hrvatsku političku scenu. U pravo vrijeme, na pravom mjestu; taman usred zahuktale predsjedničke kampanje podebljane izbijanjem konstantnih afera u kojima se prečesto spominje upravo “odbjegli kapetan”. Slučajnost? Nikako.

Kada nas prije par mjeseci naš najdraži Ivo napustio (otišao, pobjegao, zbrisao, kidnuo) meni osobno činilo se da je to napravio u trenutku svoje najveće snage i odlučnosti. Ja sam znao da to nikako nije bila istina, ali me njegov odlazak svejedno iznenadio. Koliko se god šuškalo o njegovim grijesima nitko ništa nije mogao sa sigurnošću potvrditi i s time izaći u javnost. Zasigurno zbog činjenice da je Sanader još bio na vlasti pa je moje čuđenje zbog “napuštanja broda koji tone” utoliko bilo veće. U trenutku kada je napustio kormilo bilo je samo pitanje vremena kada će afere i aferice s njegovim potpisom početi izlaziti na vidjelo.

I to se dogodilo. Afera za aferom te mu Hebrang još izgubi izbore. Čovjek je lud. Svi me nešto tamo spominju, a ja tak dobar, plovim svojom 12metarskom jahtom, ugovaram si poslove u tamo nekim Austrijama i nikog ne diram. A oni meni ovako. E pa, vidjet će oni svog Boga. Vratit ću se ja opet natrag u Hrvatsku; podijelit par šamara Kosorici što je pokušala vratit Hrvatsku na pravi put te Hebrangu što onako bezobrazno gubi izbore nakon što sam mu ostavio državu u kojoj građani naprosto obožavaju HDZ i njegove stranačke pripadnike. I što je rezultat svega ovog? Dragi građani i građanke Republike Hrvatske te svi Hrvati u iseljeništvu - dobrodošli u Sanaderovu strahovladu. Državu u kojoj se samo šuška o mutnim poslovima premijera, a ništa konkretno ne poduzima, državu u kojoj se novinare bije i ubije a da za to nitko ne odgovara, državu nedodirljive političke elite koja može raditi što god želi dok joj god na čelu stoji najnedodirljiviji od svih, dr. Ivo Sanader.

God help us all

Do čitanja, random42

Seks, blještavilo, glamur i feminizirani dečkići

(izvor: osobno vlasništvo)

 …samo jedna od prosječnih noći u novootvorenom trgovačkom centru Westgate kod Zaprešića. Jesam li rekao trgovački centar? Mislio sam trgovački centar, klizalište, omiljeni bar, ekskluzivni restoran, mirna oaza s palmama i vodopadima, igralište za djecu s toboganima veličine dvokatnice (bit će mrtvih) i trampolinima svih boja i oblika. Osim svega ovog, tu je i manja pozornica za koncerte raznih kvartovskih “rokera”. U planu su još i kuglana, kino, noćni klub, kasino… Sve to na jednom mjestu. Las Vegas na balkanski način.

(izvor: osobno vlasništvo)

Upravo se ovim riječima može opisati to mjesto nedaleko od Zaprešića koje će objediniti sve gore navedene stvari. I aktivnosti. To nije trgovački centar s dućanima koji drže sve vaše omiljene robne marke, to je izlet za cijelu obitelj. Čemu raditi piknike, odlaziti na Sljeme ili Jarun kad u jednom trgovačkom centru možete dobiti sve to i još više. Osim svježeg zraka, mira i tišine. No, kao da to danas ikome treba.

(izvor: osobno vlasništvo)

U utorak ujutro došao mi je tata s dvjema kartama za famozno VIP otvorenje Westgatea. “Jej”, rekoh. VIP otvorenje. Totalno kul i totalno fancy. Baš ću se sredit i otić tamo vidjet kako izgleda taj čudesni centar pored kojeg već godinu dana skoro svakodnevno prolazim i pratim proces izgradnje. Uz to, organizatori najavljuju i koncert Tonija Cetinskog. Ono, Toni. Frajer nije postojao do prije godinu dana. I tako se ja sredio i otišao. Malo je reći da sam očekivao VIP tretman. Nažalost, svima nama treba tog osjećaja važnosti, značenja u svijetu. Očekivao sam druženje s predsjednikom, kavicu s Jadrankicom, možda i pokoje natjecanje u tehniciranju sa Slavenom Bilićem. Što sam očekivao, to sam i dobio (nisam). Ono što nisam očekivao je to da je VIP ulaznicu dobilo vrlo vjerojatno svih milijun stanovnika koji žive u ovom dijelu Hrvatske. Jer, naime, toliko je ljudi bilo u tom prostoru na dan otvorenja u srijedu navečer. Ili se barem tako činilo. Dobro, siguran sam da ih nije bilo milijun, ali ne zbog činjenice da ih Westgate ne bi mogao primiti jer je stvarno ogroman, nego zbog statističke nemogućnosti da su došli baš svi koji su ulaznicu dobili.

(izvor: osobno vlasništvo)

A unutra… Mislim, ja sam obukao neku random košuljicu i neke random traperice. I da, stavio sam cipele od prošle godine na noge. I bio sam baš sređen. Bar je to bio moj pojam sređenosti. A kad unutra. Žene u najboljim haljinama Stelle McCartney, muškarci u Armanijevim odijelima. Feminizirani dečkići u najljubičastijim majčicama na kugli zemaljskoj. Bling bling na sve strane. Imao sam osjećaj kao da sam prespavao mjesec dana i probudio se na Staru godinu. Jer, ljudi su izgledali kao da će za pet minuta početi odbrojavati ponoć na nekom ultra ludom partiju kakve viđate u Hemingwayu. Mislim, nije da mislim da ima nešto loše u sređivanju, samo mi je smiješna pomisao da su se ljudi toliko sredili za jedan trgovački centar. S naglaskom na toliko. Još bi prihvatio par desetaka sređenih muškaraca i njihovih žena, te kojih stotinjak sponzoruša. Ali baš svaka osoba od njih 20 000 koliko ih je tu večer službeno bilo unutra… Eh, tome se nisam nadao. Tako da sam ja, pored svih tih faca izgledao ko šaban s placa. A šta`š, kad ne svršavam na to. Al` zato radim neintencionalne rime. I koristim riječi poput „neintencionalno“.

P.S. Volim Tonija. Cetinskog. Njegove pjesme.

Do čitanja, random42

Lude, glupe, čudesne stvari koje radimo i bez kojih ne možemo

Opsesivno-kompulzivni poremećaji su vragolaste, slatke sitnice koje čovjeku život mogu učiniti puno zanimljivijim, ali i jako kompliciranim. Od njih ne pate svi na svijetu. Nadalje, neki ljudi možda i pate ali to ne primjećuju, dok drugima oni u potpunosti kontroliraju život. Ukratko, opsesivno-kompulzivni poremećaj je vrsta psihičkog poremećaja pri kojem se osoba osjeća neugodno, prestrašeno ili čak anksiozno kod opiranja nekom od rituala ili radnji koje mozak od osobe zahtijeva. Npr. takav bolesnik se može osjećati prestrašeno ako shvati da u zadnjih sat vremena ili manje nije niti jednom oprao ruke, IAKO nije izašao iz kuće ili dirao nešto prljavo. Tako sam prije par mjeseci gledao epizodu Oprah showa (oh ne, moja muževna percepcija u javnosti sada više ne izgleda toliko muževno) u kojoj je jedna žena bolovala od opsesivno-kompulzivnog poremećaja (u daljnjem tekstu OKP) pri ćemu niti jednu staru stvar u kući nije bacala. I tako je, poput hrčka, u kući gomilala smeće koje joj nije trebalo (stare kutije od pizze, krhotine razbijenih čaša i tanjura, pokvarene dječje igračke). Jednostavno ih se nije mogla rješiti. Kada bi to pokušala, uhvatila bi je panika i unutarnji nemir. Jedna druga žena je prala ruke nekoliko desetaka puta dnevno, a kada bi dirala kvake ili tipkovnicu obavezno je nosila gumene rukavice. Kada je Oprah te ljude upitala zašto rade to što rade, oni su joj najčešće odgovarali da se poslije obavljanja radnji koje “za njih život znače” jednostavno osjećaju lakše i bolje. Puno bolje nego da se tome opiru.

Ono o ćemu sam htio pričati dogodilo se relativno nedavno. Možda čak i nakon što sam pogledao tu epizodu Oprah showa. Uglavnom, shvatio sam da i ja patim od jedne vrste OKP-a i to sigurno nekog blažeg oblika. Možda se to čak i ne može nazvati OKP-om ali ja ga takvim doživljavam. Posebice stoga što imam sve simptome Lud sam Dakle, moj poremećaj sastoji se od toga da bilokad kada prođem pored nekog grmlja ili živice (kakva recimo raste na putu do našeg faksa kada prođete onaj MEGA semafor kod Branimirove tržnice taman prije znaka za Ulicu Neznane junakinje) moram uzeti jedan list s tog grma, presavinuti ga napola po dužini, stisnuti dok ne pukne i razdvoji se, te zatim svaki od tih dvaju malih komadića presavinuti do pucanja još jednom, sve dok mi više ne preostane išta za savijanje… I pucanje. Zvuči komplicirano? Pročitajte još jednom pa ćete shvatiti. U biti, ovo i nije nešto nevjerojatno kompulzivno, niti se osjećam nešto previše uznemiren ako to ne napravim, ali iskreno… Kada to učinim, osjećam skoro jednako zadovoljstvo kao prosječan čovjek koji u ruke dobije one uloške s balončićima zraka što se nalaze u kutijama s finom tehnikom. Da, da, znam vas dobro, pokvarenjaci jedni Znam ja da je jedan od glavnih razloga za kupnju novog TV-a ili računala upravo taj divni uložak s “milijunima” malih balončića koji samo čekaju prstiće koji bi ih “ispucali”. Ako vas to čini sretnim, nemojte prestati. Samo pazite da ne preraste u opsesiju.

Moje pitanje glasi. Kakvi su vaši OKP-i i imate li ijedan? Ne mora to biti nešto poput manične opsesije čistoćom ruku, već ove jednostavne, male, zabavne stvari kakve sam naveo gore. Kakvi god da jesu, recite nam nešto o tome u komentarima.

Za više informacija o opsesivno-kompulzivnim poremećajima posjetite sljedeći link.

Do čitanja, random42

Zabranjeno pušenje!

Funny story. Vraćam se kući; ponoć samo što nije otkucala. Užasna bol para mi mali prst na desnoj nozi jer sam si par tjedana ranije kupio mrvicu premalene tenisice koje me sad (a i par tjedana prije) poprilično žuljaju. Upravo taj mali prst na desnoj nozi. Bit će da je “frajer” nešto drugačiji od malog prsta na lijevoj nozi jer naime, taj me uopće ne žulja (a bit će da je do tenisica). Uglavnom, hodam ja i jedino što mi je u glavi jest kako što prije doći doma i zavitlati tenisice tamo gdje sam ih kupio. Iako su apsolutno savršene, ide mi na živce koliko im vremena treba da ih čovjek razgazi.

Ha! Ovo definitivno nije priča o mom žulju na malom desnom prstu na nozi niti o tehnici kupovanja tenisica koje vas neće žuljati. Ovo je priča o kvartovskim “đankijima” (eng. junkie = colloquial term with negative connotations to refer to a person who is thought to be a drug user) koji mi toliko idu na živce.  Hodam ja tako bespućima svog kvarta i izdaleka ugledam nešto što mi je na prvi pogled izgledalo kao zombi. Mrak, tišina, previše pogledanih horrora. Čovjek stoji nasred puta, glave pognute na prsa s objema rukama istovremeno ispruženim ispred sebe. Da nisam razumno biće definitivno bi pobjegao glavom bez obzira. Ali ipak jesam. Stoga zaključih par stvari. Glava je pognuta od prevelike količine opijata, ruke su ispružene zbog ravnoteže, a ta je spodoba jedan od onih kvartovskih “đankija” koje svi poznaju, ali se nitko ne želi družiti s njima. Odlučim da je “gospon” bezazlen te da ću jednostavno proći pored njega. U trenutku kad sam već dobrano odmakao začujem njegovo dozivanje: “Ej, dečko, ej, dečko! Je`l imaš cigaretu?” Obzirom da ne pušim moj negativan odgovor ga je zasigurno razočarao. Ugledavši njegov pogled i shvativši situaciju u kojoj se nalazi kao i činjenicu da će proći podosta vremena prije nego što neki novi putnik-namjernik prođe ovim putem nisam mogao a da ne osjetim određenu dozu sažaljenja. U jednom trenutku, dok sam razmišljao o tom događaju, čak mi je bilo i žao što se prije desetak godina kad sam prvi i zadnji put probao cigaretu nisam navukao na tu slatku drogu. Ako ništa drugo, barem bi pomogao čovjeku. Ovako, moja su pluća žalosno zdrava i neiskvarena a moj novčanik dnevno deblji za dvadesetak kuna. I živim jednim fenomenalnim životom bez cigareta i vrlo sam sretan što se nikad nisam morao i nikad neću morati spustiti na tu razinu. Razinu jednog običnog kvartovskog cigaretnog “žicaroša”.

Pušenje nije dobro. Čak i ako se niste doveli do te razine da morate “žicati” cigaretu od “random” prolaznika u ponoć sa srijede na četvrtak, sve donedavno bilo vam je zabranjeno pušenje na javnim mjestima. I onda ste morali izlaziti van ili odlaziti u posebne prostorije za pušače. Ja si razmišljam: “Zar je stvarno taj osjećaj toliko dobar da ću poput psa moliti za dozu te odvratne “hrane za mozak i pluća” ili pak biti ometan u svakodnevnom poslu ili navikama zato što volim cigaretu?” Ja mislim da nije i zato nisam nikad podlegao tom čudu.

Istina je da se zakon o zabrani pušenja ukinuo, ali moje je mišljenje da će se on opet vratiti. Samo iz jednog razloga. Nepušenje je prirodan poredak stvari. Djeca se ne rađaju kao pušači (iako mogu biti ovisnici ako je majka pušila u trudnoći). Stoga, ako je tvoj izbor pušenje, onda je red da snosiš posljedice svojih izbora. Kao za sve ostalo u životu.

Na kraju, ako ima netko voljan razgaziti par lijepih, smeđih “dockersica”broj 42 neka ostavi svoj životopis uz temeljit opis kako održavate higijenu nogu u sekciju za komentare ispod ovog članka. Hvala.

Uvijek se malo naježim kad čujem ovu pjesmu. Ne znam zašto je tome tako, ali eto.

Do čitanja, random42